U SUSRET 60. IZDANJU KNJIŽEVNE ZAJEDNICE JOVAN DUČIĆ

„Za ovako kratak vremenski period u Trebinju ranije ne bi izašlo desetak ili petnaest knjiga, akamoli šezdeset. Kada smo razmišljali da obilježimo, kao mali jubilej, izlazak 50-og našeg izdanja, javnost je zaista bila iznenađena – da se neko odvažio da objavi toliko knjiga…“, kaže Novica Telebak-Teni, urednik izdavačke djelatnosti Književne zajednice.

Za nešto više od decenije i po rada Književna zajednica „Jovan Dučić“ iz Trebinja ostvarila je rijedak izdavački uspjeh – naredna knjiga sa izdavačkom oznakom ovoga društva biće čak šezdeseta u nizu.
Sve to, u vremenu kada nam se čini da knjiga gubi odsutnu bitku sa modernim tehnologijama komunikacije i drugačijom životnom kulturom i navikama – i to još u maloj sredini u kojoj još samo rijetki vjeruju u mantru o Trebinju kao jedinstvenoj oazi kulture.
„Za ovako kratak vremenski period u Trebinju ranije ne bi izašlo desetak ili petnaest knjiga, akomoli šezdeset. Kada smo razmišljali da obilježimo, kao mali jubilej, izlazak 50-og našeg izdanja, javnost je zaista bila iznenađena – da se neko odvažio da objavi toliko knjiga. Moram da dodam da nikad nisam na vrata nijedne firme zakucao da tražim sponzora. To su radili autori. Možda je to razlog što su ljudi u nas imali veliko povjerenje – sami su tražili i štamparije i novac za štampanje. Naravno, Književna zajednica nikada nije ni imala novca za štampanje knjiga“, kaže Novica Telebak-Teni, urednik izdavačke djelatnosti Književne zajednice.
Novac koji na godišnjem nivou dobije ovo društvo, obično između tr i četiri hiljade KM, jedva da je dovoljan za plaćanje komunalija, izradu plakata za književne večeri, akamoli za štampanje knjiga, kaže naš sagovornik.
U „stvaralačkom neredu“ svog kabineta u potkrovlju zgrade Narodne biblioteke u Trebinju, Telebak začudo s lakoćom nalazi u hrpama knjiga ona izdanja Književne zajednice koja bi po nečemu valjalo izdvojiti, a među kojima najvažnije mjesto zauzimaju knjige iz edicije o Jovanu Dučiću.
Telebak nastavlja da se za izdavaštvo Književne zajednice iz Trebinja odavno čulo i na najprestižnijem sajmu knjiga u regionu, zahvaljujući prijetaljstvu sa Stevom Ostojićem iz beogradske izdavačke kuće „Svet knjige“ i njegovoj „slabosti“ prema Hercegovcima.
„Već devet godina se Književna zajednica ‘Jovan Dučić’ zajedno sa ‘Svetom knjige’ pojavljuje na beogradskom sajmu knjige. Svih ovih godina bili smo počastvovani – i ja i sve naše knjige, svi književnici i drugi autori naših izdanja – prilikom da se predstavimo zajedno sa izdanjima ove kuće na njihovom štandu“, kaže Telebak.
I pored već zavidnog broja objavljenih naslova, Telebak smatra je postoji i oblast u kojoj je izdavačka djelatnost Književne zajednice još ostala dužna čitaocima. I to onim najmlađim. Riječ je o književnosti koju je, kako smatra Telebak, najteže pisati – dječijoj poeziji. Tim prije, što u ladicama na štampariju čeka desetak takvih knjiga u rukopisu.
„Ljubivoje Ršumović je imao želju da ovdje objavi knjigu, a to bi naravno više značilo Hercegovini nego Ljubivoju, koji možda jedino još na Mjesecu nema objavljenu poeziju. Dobrica Erić, takođe…Samo četiri ili pet knjiga smo uspjeli da objavimo u toj biblioteci. A svi smo mi, kao pjesnici, rasli do svoje posljednje riječi, sa onom prvom iz djetinjstva. Čuveni pjesnik za djecu Velja Milošević jednom je rekao da dječijom poezijom – i počinju i završavaju snovi. Onoliko koliko je velika poezija koju nudimo djeci, toliko ćemo imati i pjesnika. Onaj ko nije čitao dječiju poeziju nikad neće postati ni veliki pjesnik“, zaključuje Telebak.
Knjiga ili – gomila papira
„Dovoljno je ako imate dvije hiljade maraka i možete objaviti knjigu. Postoje i autori koji imaju već pet objavljenih knjiga, a bez ijednog CIP-a /Cataloguing in Publication – kataloški zapis o izdanju/. To je isto kao da hodate bez lične karte. To nije knjiga – već gomila papira“, kaže Telebak kada se otvorila tema o izdavačkoj, ili bolje reći štamparskoj hiperprodukciji, koja fenomen knjige danas stavlja u pomalo paradoksalnu poziciju.
Jer, upravo u vremenu kada nam se čini da jedva preživljava u nametljivoj konkurenciji mnogo „zabavnijih“ sadržaja, knjige se štampaju neštedimice i obilato, gotovo bez selekcije – da danas svako i preko noći može postati pisac. Telebak smatra da je uzrok svojevrsne vrijednosne inflacije – odsustvo uređivačkog odnosa prema knjizi, pri čemu su „urednici danas sluge, umjesto da budu gospodari“.
„Imao sam i lično nekoliko vrlo neugodnih susreta sa ljudima koji su donosili svoje rukopise meni, kao onome koji određuje da li je knjiga dovoljno dobra da se objavi ili ne. Jedan od takvih susreta bio je i sa dragim prijateljem kojem sam rekao – da sada samo on i ja znamo da knjiga nije dovoljno dobra, a ako je objavi, recimo u 1.000 primjeraka, onda će svi znati da knjiga nije dovoljno dobra. On se naljutio i otišao. Tek kasnije je shvatio ono šta sam mu tada kazao“.
Srednja generacija ništa ne čita
Telebak smatra predrasudom tvrdnju da knjiga danas s mukom nalazi iskrenog i predanog čitaoca. U gradu koliko je Trebinje, dodaje on – sasvim je dovoljno što hiljadu i po ljudi posjećuje biblioteku.
„Nije tačno da ljudi ne čitaju – čitaju djeca, srednjoškolci iz potrebe ili ljubavi, stariji ljudi jako mnogo čitaju. Jedino srednja generacija ništa ne čita. To je generacija koja misli da sve zna. Ustvari, najčešće ne zna baš ništa o onome u čemu se predstavlja da zna. A onaj ko je izgubio osjećaj između knjige i ruke, između oka i duše, izgubiće mnogo štošta“, kaže Telebak.
Koliko su zaista izgubili oni koji se odriču da svoje slobodno vrijeme provedu u druženju sa knjigom, teško da mogu sakriti – i pred sobom, akamoli pred drugima, mišljenja je naš sagovornik.
„To je kao kad uđete u kafanu – muzika je preglasna i svi glasno govore. U trenutku kada isključite muziku, svi zaćute. Uplaše se tišine. Je li to isto kao i susret sa svojim neznanjem. Zašto ljudi uopšte imaju tremu kada razgovaraju sa nekim?“, pitanjem zaključuje Telebak.
Rade Savić