Božidar, Bobo, Vučur akademski muzičar, kompozitor, aranžer, član legendarnih Neosa, dugogodišnji muzički urednik Radio Trebinja, tvorac prestižnog muzičkog festivala „ Zvon zvonke pjesme“ i najvažnije i najvrijednije suprug Brankin i otac Jovanov i Nevenin.

Domaćin po broju nastupa u nekada Domu kulture a danas Kulturnom centru i naš gost i sagovornik. Za sajt Kulturnog centra ovoj gospodin neprolaznog šarma govori o čudesnom svijetu muzike o jednom univerzumu nastalom u svega osam nota.

 

Gospodine Vučur, prva asocijacija na Vas je klavir, a malo je poznato da kada ste upisali muzičku školu Vaš prvi instrument je bila violina. Sticajem okolnosti muzička škola u Trebinju je ostala bez profesora violine pa ste se Vi prebacili prvo na harmoniku a potom na klavir. Da li je violina bila vaša prva ljubav?

Kada pogledate moje prste, oni su tanki, dugi to su violinski prsti. Da, moja ljubav je bila violina. Moj prvi kontakt sa muzičkom školom su obilježila dva divna gospodina. Jedan je bio Radovan Pejić, u to vrijeme direktor muzičke škole u našem gradu, a drugi se zvao Pavle Lacković. Gospodin Pejić je na žalost vrlo brzo umro, a Pavle, s obzirom da je bio vojno lice je dobio prekomandu i napustio Trebinje. Tako je muzička škola ostala bez profesora violine. Više po želji roditelja sam prešao na harmoniku koja mi se , da budem iskren nije dopadala. Moja želja je bila klavir za koji sam se nekako izborio i vrlo brzo sam sa harmonike prešao na klavir. Ovo je prilika da se sjetim dvije dame, moje profesorice klavira, jedna je gospođa Spomenka Likić, a druga gospođa Neža Bojić, pedagozi kojima mnogo dugujem.

 

U petnaestoj godini muzičko obrazovanje nastavljate u Dubrovniku, gdje upisujete srednju muzičku školu. Možete li na kratko prizvati u sjećanje tog dječaka koji svakodnevno vozari od Trebinja do Dubrovnika, šta biste mu danas rekli?

Ponovio bih apsolutno sve. Ja sam bio lud za muzikom, kao što sam i danas. Ništa mi nije bilo teško i naporno. Moram da kažem da sam u osnovnoj školi imao fantastične nastavnike koji su odmah vidjeli da ja nisam ni za matematiku ni za biologiju, prosto da ja živim u svijetu koji se zove muzika. Nisu me pritiskali, da budem iskren poklanjali su mi ocjene. U osmom razredu osnovne škole objavio sam prvu pjesmu koju je izvela grupa Ambasadori.Ja sam u osmom razredu pisao takozvane klavirske izvode. U ono doba nije bilu demo snimaka ,sve se moralo notirati. Danas se te note faktički ne uporebljavaju. Ja sam aktivno živio muziku i logičan slijed je bila srednja muzička škola. Kako u to vrijeme u Trebinju nije postojala muzička škola moj prijatelj Ado Zubčević koji je svirao flautu i ja smo svakodnevno išli od Trebinja do Dubrovnika. Volim Dubrovnik, volim more, sav taj ambijent me opušta. Čuvam te divne uspomene.

 

U gradskom duvačkom orkestru, poznatijem kao gradska muzika Vi ste svirali trombon. Kako ste se obrali u tom orkestru?

Kada sam prolazio pored prostorija gradske muzike, koje su se tada nalazile u Starom gradu, mene je to privlačilo, ti zvuci, ta atmosfera, taj fini gospodin Rajko Zakarija koji je vodio orkestar. Obratio sam mu se i moja želja je bila truba, ali gospodin Rajko mi je dodijelio trombon. Malo sam razmišljao i pristao. Interesantno, brzo sam zavolio  trombon, čak sam ga i kupio. U srednjoj muzičkoj školi klavir mi je bio pod A, a trombon pod B. Ja sam uvijek volio rad u kolektivu, volio sam orkestre, volim duštvo.Sada sam prisiljen da radim sam takve su okolnosti. Mnogo mi žao što u Trebinju ne postoji gradska muzika. Rado bih učestvovao u njenom formiranju. Priča o formiranju gradskog orkestra se s vremena na vrijem aktuelizuje pa utihne. Problem broj jedan je novac koji hronično nedostaje.

 

Već u prvoj  godini srednje muzičke škole Vi ste počeli da svirate sa Neosima. Kakva je bila muzička scena Trebinja u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka kada Neosi i nastaju?

 Neose je okupio Haso Zubčević, on je u to vrijeme pjevao.Prvu postavu Neosa činili su:Srećko Širović bubanj, Ado Zubčević, flauta i ja. Najstarija trebinjska grupa su bili Satkanovi dječaci. Satkan je bio jedan veoma interesantan lik o kome niko ništa nije napisao. Jedna ličnost koja je obilježila Trebinje tog doba. Na žalost, umro je veoma mlad i sve je otošlo sa njim. Interesantno je pomenuti još nekoliko bendova kao što su Sablasti, Epilioni, QVO VADIS. U to vrijeme je postojalo više mjesta za svirku nego danas Dom JNA, kino Sloboda, čuvene Carine – ogromni prostor, prelijepo. Hotel Leotar je priča za sebe. Prije Neosa u hotelu su nastupali ozbiljni orkestri, najviše Poljaci i Bugari, koji su bili ekstra kvalitetni muzičari.  Neosi ( flauta – Adnan Zubčević – Ado, klavijature Božidar, Bobo Vučur, gitara Šućro Planjanin Šuki, bas gitara Enver Bijedić – Eno, bubnjevi Ćućko, vokal Emo Rokić) tada sviraju Jetrothull, Led zeppelin, Pink floyd, Deep purple, Indekse, Korni Grupu, Tajm. To je ono vrijeme kada nekom čarolijom dolazimo do ploča, ponosni ih nosimo kroz grad „ skidamo“muziku, vježbamo i svako veče svirka. Te 1973. godine Srebrno je počelo da funkcioniše u sklopu Leotara, E to je bilo nezaboravno, bezbrižno i neponovljivo.I danas sam ukontaktu sa svim članovima Neosa. Bilo je i priče o ponovnom okupljanju. Trebinje nas pamti po dobroj svirci i pozitivnoj atmosferi po kojoj smo bili prepoznatljivi.

 

U Sarajevu upisujete Muzički akademiju. Vaš neosporan talenat odmah dolazi do izražaja. Kao veoma mlad čovjek radite aranžmene za velikog  Ranka Rihtmana i njjegov džez orkestar. Vrata muzičke produkcije televizije Sarajevo su vam bila širom otvorena. Kako odgovarate na taj izazov?

 Čim sam došao u Sarajevo počeo sam da sviram u bendu Nede Ukraden. Moram da kažem i ovo, dolazak u Sarajevo za mene nije bila velika promjena. Stanovao sam kod strica i imao istu vrstu udobnosti kao kod kuće. Priznajem bio sam i ostao razmažen.U Nedinom bendu sam sviao električni klavir i pjevao drugi glas. Stekao sam rutinu i bio siguran u sebe. Za taj period me veže mnogo uspomena a izdvojiću Nedin solistički koncert u Sava centru. Sa Nedom sam tri puta svirao drugu Titu na šta sam i danas ponosan. Žao mi je što nemam te fotorafije sa Titom. Ostale su u Sarajevu. Odmah sam krenuo saradom u muzičkoj produkciji koja je bila sjajna na televiziji Sarajevo. Živi orkestri i sve je išlo uživo. 1973. godine sam dobio nagradu kao najmlađi kompozitor. To je vrijeme kada se pojavljuju elitna imena: Kemal Monteno, Jadranka Stojaković, Miladin Šobić i mnogi drugi. Ja sam u muzičku produkciju TV Sarajeva ulazio kao u svoju kuću. Sve producente, snimatelje i orkestre sam znao. Posebno moram da se osvrnem na festivale koji su bili odskočna daska za mlade autore. Po broju kompozicija sam rekorder na Subotičkom omladinskom festivalu.U to doba postojala je i jedna veoma ozbiljna organizacija koja se zvala Muzička omladina, okupljala je mnoštvo kvalitetnih ljudi, dobri orkestri, koncerti, horovi, seminari. Zamišljena i funkcionisala na vrlo visokom nivou.

U tom periodu ponude su pljuštale sa svih strana a nisam mogao mnogo toga da prihvatim jer nisam htio da zapostavim fakultet.

 

U Sarajevu su Vam nudili sve ono o čemu mlad čovjek sanja. Zbog čega ili koga ste se vratili u Trebinje­?

Odgovor na prvo pitanje je zbog odsluženja vojnog roka, a odgovor na drugo je zbog Branke, zaljubio sam se. U to vrijeme vojni rok je bio obavezan ali zbor raznih nastupa i manifestacija ne samo u Trebinju već i po cijeloj bivšoj Jugi vojni rok su mi odgađali dvije godine. Vojsku sam preko štele, naravno, služio u Sarajevu. Tu godinu vojske pamtim samo po lijepom. To je najbezbrižnija godina u mom životu. Po povratku iz vojske tadašnja direktorica muzičke škole, gospođa Nađa Koprivica mi nudi posao u Muzičkoj školi. Trebalo je da odradim pripravnički i pristanem mada me rad u školi iskreno nikada nije privlačio. Bilo je dosta dobrih poslovnih prilika koje su mi na dlanu nuđene i nisam ih prihvatio. Opet ponavljam  ima tu dosta razmaženosti, a za velike promjene treba stisnuti petlju. Malo je onih koji ne bi prihvatili ono što sam ja od odbio.

 

Nakon Muzičke škole prelazite na Radio Trebinje i od te 1998. godine do danas ste muzički urednik u toj mediskoj kući. Stiče se utisak da ste u svom radijskom studiju našli spokoj i da se u njemu skrivate od moderne muzičke arene koje obiluje neukusom.

Da ovaj studio me je spasio. Ovo je moje prirodno okruženje. Ja muziku drugačije živim. Sreća je neizmjerna što je to i moja ljubav i moj posao i hobi. Ja 24 časa živim sa muzikom.

 

U Vašem studiju su nastale „ Trebinjske priče“ , album sa fantastičnom instrumentalnom muzikom na koji smo dugo čekali. On je razglednica Trebinja crtana muzikom ali i interesantan spoj nekoliko muzičkih žanrova.

Trebinjske priče u meni žive i prosto su morale biti napisane. One su interesantan spoj Hercegovine, Mediterana, Crne Gore i moje ljubavi džeza. Ja sam  u životu svirao sve te vrste muzike, pisao sam tu muziku i sve je to ostalo u meni. Čovjek, naravno, nikada nije zadovoljan, sada bih možda nešto izbacio a stavio nešto drugo ali to je tako i uvijek može bolje. To je žar, traganje za sopstvenim mogućnostima. Imam još mngo kreativne energije i to me održava. Mnogo je važna podrška porodice, prijatelja.

 

Gospodine Vučur kada  možemo očekivati da upravo u Kulturnom centru Trebinje „Trebinjske priče „  ispričate domaćoj publici?

Meni bi bilo potrebno mjesec dana pripreme a sve ostalo ne zavisi samo od mene. Koncerti koje sam do sada imao u Kulturnom centru su uvijek bili odlično prporaćeni od strane naše publike i nema razloga da tako ne bude i ubuduće.

 

U nadi da ćemo gospodina Božidara,Boba Vučura u najskorije vrijeme ugostiti u našoj ustanovi srdačno mu se zahvaljujemo na vremenu koje je odvojio za naš sajt.