Novici Telebaku nagrada Društva pisaca Rusije: POETSKI OREOL ZA PATRIJARHA PAVLA

Pjesnik Novica Telebak Teni, koga doživljavamo kao Trebinjca, iako živi i radi u našem gradu tek od posljednjeg rata, dobitnik je nagrade Društva pisaca Rusije iz Moskve za poetsku knjigu “Svijeća za patrijarha Pavla”.

Još jedno u nizu priznanja za njegovo plodno poetsko stvaranje, nakon Mokranjčeve nagrade, Pesničkog krčaga, Dučićeve lire, podrazumijeva prevod i štampanje knjige na ruski jezik, te književno veče u ruskoj prijestonici.

Stihovi isprepletene vjere, ljubavi i nade, te dubokog poštovanja prema blaženopočivšem patrijarhu Pavlu, snažno su odjeknuli u dalekoj Rusiji.

Kao poetski oreol Čovjeku koji je još za ovozemaljskog života smatran Svetim.

Kako je lijepo biti Bog Otac, kada ti je patrijarh Pavle sin…

„Ova nagrada je, moram priznati, veća i od mene samoga. Htjeli mi to priznati ili ne, uvijek na to nekako pomišljam, možda je i ime tako velikog sveca, živućeg i za života, u naslovu knjige, doprinijelo da skrene pažnju na sebe. Opet, da ona nije dobro napisana, svakako ne bi bila nagrađana, bez obzira na naslov, ali mislim da je tu Bog pomogao najviše a onda svi redom”, kaže skromno Telebak u razgovoru za emisiju “Blago cara Radovana” Radio Trebinja.

Povjerava nam se da se nadao da će knjiga biti zapažena u tom mnoštvu naslova iz cijele Evrope. Ne bi, dodaje, ni učestvovao da nije bilo nade. Osjećao se lijepo kada je ušao u uži izbor za nagradu, među 10 od 294 knjige autora iz cijele Evrope. Mislio je da je to kraj.

– Šta reći kada mi je javljeno da je moja knjiga, uz autore iz Rumunije i Poljske, odabrana za nagradu, šta to znači za nekog ko dolazi sa malog prostora, kao što je RS ili Srbija, za nekog ko je Srbin? U zemlji u kojoj ljudi u tramvaju ustanu kad vide čovjeka s knjigom, u zemlji čiji je glavni grad, po broju stanovnika, veći od naše Srbije, veliko je biti i čitan a ne dobiti tako prestižnu nagradu.

Jesu li, po vama, ovakve nagrade potvrda da istinska poezija u poplavi literarnog kiča opstaje i opstaće, i da se njen kvalitet prepoznaje bez obzira da li je nastala u malom Trebinju ili velikoj Moskvi?

– Nema granice u literaturi. Moje prvo iskustvo sa Rusijom, odnosno sa tako velikom literaturom, je moja prva knjiga „Požar uma“. Još prije 15 godina, kada mu je ta knjiga dospjela u ruke, Ilja Mihajlovič Čislov, urednik i prevodilac sabranih djela vladike Nikolaja i predsjednik Društva rusko-srpskog prijateljstva, je odlučio da je prevede na ruski jezik. Objavio je dva izdanja te knjige, promovisao me i predstavio na najbolji mogući način. Priredio je antologiju srpskih pisaca 20. vijeka “Iz veka u vek”, u koju je uvrstio i moje pjesme. Ja ga još nisam sreo, niti sam znao sve te ljude iz Rusije. Oni, jednostavno, prepoznaju vrijednost. Prošle godine su proglasili za najbolje knjige čiji su autori Grk, Portugalac i Holanđanin. Nemaju nikakvog afiniteta da potenciraju nekog pjesnika ako to kvalitetom stvaranja ne zaslužuje. To je jedino mjerilo.

Živ je ako sjećanje na Njega čini nas boljim…

Knjiga „Svijeća za patrijarha Pavla“ objavljena je 2015. godine, u izdanju „Sveta knjige“ iz Beograda, čiji je urednik Stevo Ćosović, i Književne zajednice „Jovan Dučić“ iz našeg grada, uz blagoslov mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Akademski slikar Branko Rusmir iz Banjaluke, zaslužan je, po mnogima, za divnu naslovnu stranu knjige, čiji je recenzent upravo Ilja Mihajlovič Čislov. „Svijeća za patrijarha Pavla“ dugo je nastajala u vašoj duši i tražila put do čitalaca?

– U vrijeme dok sam ležao na VMA, kao ranjenik, veliki patrijarh Pavle je obilazio ranjenike. Teško je naći čovjeka koji ga nije volio. Njegova sahrana je dokaz da mi, kao ljudi, još uvijek imamo dušu. To je najbolje mjerilo po kojem se ravnamo. Da li sam sve to dobro dovoljno odslikao, doživio? Mislim da jesam. Vrhunac mog razmišljanja o patrijarhu Pavlu bio je njegov dolazak u Tvrdoš. Patrijarhov susret sa velikim igumanom Simeonom iz manastira Dobrićevo, ta dva lika, kao da su sišla sa freske, zabilježio sam vječno u svom srcu. Rekao sam tada sebi da ću jednog dana napisati knjigu posvećenu patrijarhu Pavlu. Naravno, poeziji se ništa ne može narediti, ona dolazi sama. Kad se skupila koncentracija i duha i duše, onda je nastao prvi stih knjige, koji je možda i najbolji i noseći. Stih koji je stigao do prvog sabora duhovne poezije u Beogradu, na patrijarhovom grobu, stih koji kaže „Kako je lijepo biti Bog Otac, kada ti je patrijarh Pavle sin”. Taj lijepi stih, koji mi se oteo na najljepši način, ili je već došao do mene na najljepši način, pa ga ja proslijedio, vladika Atanasije je poslao u Beograd i tako je krenuo jedan dio odgonetke koja se zove „Svijeća za patrijarha Pavla“. Možda je jedan od najljepših razloga zašto je nastala ta knjiga stih koji je otkrio sve ono što sam htio da kažem drugim ljudima, koji to, možda, u ovom trenutku nisu mogli, nisu znali, nisu htjeli. Ako sam to uradio kako treba a rekoše da jesam.To je stih „Živ je ako sjećanje na Njega čini nas boljim…“

Društvo pisaca Rusije je za dodjelu nagrade u Moskvi u maju ove godine obezbijedilo sve potrebne uslove za svakog nagrađenoga autora, uključujući i prevoz. Ipak, u Moskvu nećete otići, zašto?

– Ovog maja, vjerovatno, prvenstveno zbog mog zdravlja, neću ići. Smatram da je važniji moj odlazak u Rusiju koji bi trebao da se desi iduće godine. Ove godine se, naime, promovišu knjige koje su nagradu dobile prošle godine, i proglasiće se ovogodišnji dobitnici. U maju ove godine trebalo bi samo neko da se pojavi u moje ime, preuzme nagradu i prigodno se zahvali, vidjeću ko će to biti. Naredne godine bi, osim mene, trebao da bude i recenzent knjige Ilja Mihajlovič Čislov. Imao sam želju da na dodjelu nagrade dođe i čovjek koga sam puno volio i cijenio, a to je devedesetogodišnji Jole Stanišić, veliki čovjek, prije svega, veliki pisac. Na žalost, Jole je nedavno preminuo. Živio je u Rusiji, bio je član Ruske akademije nauka, posljednji put kada smo se vidjeli ponudio mi se za svaku vrstu pomoći u Rusiji. Svojevremeno je bio u Trebinju, došao je u našu književnu zajednicu da nam zahvali na izdavanju njegove knjige „Istočni Dučić“ na srpskom jeziku, koja je objavljena 70-tih godina u Moski, na ruskom jeziku. Kod nas je tek prije sedam, osam godina prevedena ta knjiga na srpski jezik, prevodilac je bio Tomislav Šipovac. Možda bi bilo najljepše da neko iz njegove porodice preuzme nagradu ove godine u moje ime, da se zahvali u ime Srba, odnosno ljudi odakle je ova knjiga i nastala.

Kad razmišljate o promociji knjige “Svijeća za patrijarha Pavla”naredne godine u Moskvi, ima li već treme, dodatne odgovornosti, ruska čitalačka publika je izuzetno odnjegovana i zahtjevna?

– Nikada nemam tremu ni od čega, ne pokušavam da budem pametniji nego što jesam. Tremu imaju ljudi koji se boje svoje pameti. Ja tačno znam koliko znam i tačno znam koliko ne znam. Tako je kako jeste. Ja samo treba da opravdam napisano. U naslovu sam bio vrlo jasan. Moja mogućnost je samo da upalim svijeću partrijarhu Pavlu, ta svijeća je upaljena riječju. Nisam davao sebi pravo nizašto više, niti ga imam, niti smatram da ga iko u ovom trenutku ima.

Da li će to biti prvi put da kazujete svoju poeziju u dalekoj Rusiji?

– Biće tako. Mada, moju poeziju su već kazivali, iz “Požara uma”, kao i moje pjesme iz antologije „Iz veka u vek“, koja je doživjela dva izdanja. Udruženje književnika Rusije je objavilo dvije strane posvećene mojoj poeziji u njihovim književnim novinama, koje izlaze u preko 300 hiljada primjeraka. Rusiji nije prvi susret sa mojom poezijom a sa mnom bi tek trebao biti.

Ruska nagrada nije vas uljuljkala. Vaš umjetnički nerv ne miruje, stalno stvarate?

– Stvaram, to me čini cjelovitim. U štampi je, u Beogradu, moja nova knjiga, poema “E, moja Hercegovino”, druga zbirka se priprema, sadrži i pjesmu “Kanada je to”, koja je, na moju veliku radost, već doživjela dobar prijem kod publike. Dugo je živjela na internetu nepotpisana, nisam znao da li sam je dostojan. Tek je naša glumačka diva Ivana Žigon, prošlog ljeta, na manifestaciji “Dani Srpske u Srbiji” u Kolarčevoj zadužbini, na njenom prvom javnom kazivanju, rekla da sam ja autor stihova. Na hiljade pregleda na društvenim mrežama su dokaz da i nepotpisana pjesma, ako je kvalitetna, nađe put do čitaoca. To je velika radost. Kad ne pišem, volim da izrađujem ikone u duborezu. Trudim se da ih što vjernije predstavim. Neke su stizale i do Svete gore i Hilandara.

…

Novica Telebak do sada je objavio deset knjiga poezije.

Zbirka “Požar uma” doživjela je tri izdanja na srpskom jeziku, dva na ruskom i dva izdanja na rumunskom jeziku.

Zastupljen je u dvojezičnom rusko-srpskom izdanju antologije srpskih pisaca 20.vijeka “Iz veka u vek”, antologiji savremene srpske poezije za djecu i mlade „ Kad srce zasvetluca“ , te antologiji savremene srpske lirike u Istočnoj Hercegovini “Hercegovački vijenac”.

Priređivač je knjige poezije Alekse Šantića, pod nazivom “O, bore stari”.

Urednik je izdavačke djelatnosti Književne zajednice „Jovan Dučić“ Trebinje i predsjednik SPKD „Prosvjeta“ Trebinje, a dvadesetak godina zaposlen je u Narodnoj biblioteci Trebinje.

Vlatka Musić

Radio Trebinje