Literarno viđenje Dragana Kovača: Novica Kraljević, u tragičnom rascjepu između herojstva i izdaje

„Išao je od sela do sela i citirao svoje pismo, objašnjavajući Trebinjcima zašto je u tom teškom ratnom kovitlacu potrebno tolerisati Italijane, po onoj – da se od dva zla bira manje, da je to bolje za narod, jer je jednostavno tražio spasenje – da ostane živo makar jedno uvo srpsko. S druge strane, komunisti su išli za njim i to njegovo pismo tumačili potpuno suprotno, označavajući ga kao izdajnika. Tragična je ta kolizija na koju je pristao. Kao intelektualac filozof par ekselans, sigurno je shvatao da će loše završiti, ali je sve činio da bi pomogao ljudima, spasio vlastiti narod…“

Roman „Pismo papi“ našeg sugrađanina dr Dragana Kovača, inspirisan životom i djelom Trebinjca Novice Kraljevića, prvog doktora nauka u našem gradu, objavljen je prije nepunih pola godine, u izdanju bilećkog odbora SPKD „Prosvjeta“ (štampa: Print šop Trebinje). Roman je već osvojio čitalačku publiku, a njene prve reakcije, i pored kompleksne i delikatne teme koju obrađuje – autora samo ohrabruju.

– Jako sam zadovoljan romanom. Do mene dolaze samo pozitivne reakcije, sugrađani me zaustavljaju, neki zovu, neki pošalju mejl sa vrlo pozitivnim kritikama i mišljenjima, a ono što me posebno impresionira i čini zadovoljnim je činjenica da mnogi, čak i stariji od mene, ranije nisu ni znali za neka u romanu opisana dešavanja tokom 1941. i 1942. godine u našem gradu. Tako da sam zadovoljan i ponosan i ovo iskustvo će me u pozitivnom smislu držati jako dugo. Mnogo mi znači i što je recenzent romana, izuzetan stručnjak, prof. dr Ranko Popović sa Filološkog fakulteta u Banjaluci roman toplo preporučio čitaocima, kaže za Radio Trebinje dr Kovač.

Roman prstenaste strukture „Pismo papi“ ne donosi samo literarno viđenje života i stvaranja čuvenog intelektualca, prvog doktora pravnih nauka iz Trebinja Novice Kraljevića iz sela Cicine, čija su djela i danas među osnovnim udžbenicima na studijama prava, već i svojevrsnu hroniku života Trebinja i Trebinjaca u širokom vremenskom rasponu – od prvog huka popularnog Ćira 1901. godine do Drugog svjetskog rata. Šta vas je ponukalo da napišete ovaj roman?

– Ispričaću vam kako je nastao roman. Moj prijatelj Risto Gojšina je veliki ljubitelj mog pisanja i kao uzdarje na moju poklonjenu knjigu dobio sam doktorsku disertaciju njegovog pretka (djedovog brata njegove majke) dr Novice Kraljevića. To je bila doktorska disertacija koju je pokojni profesor Spasoje Ćuzulan sa francuskog preveo na srpski jezik. Na zadnjoj stranici je njegova fotografija iz 30-tih godina i biografija sa nevjerovatnim slijedom događaja: Cicina,Trebinje, Mostar, Beograd, Beč, Subotica, Pariz, da bi, na kraju, bio ubijen 1942. godine na Ljubomiru. Odmah mi je u glavi „zazvonilo“ na roman – njegov čudesni život, doktorska disertacija, svi ti evropski gradovi, povratak u Hercegovinu, političko angažovanje u jedno takvo opasno vrijeme – i sve to u samo 34 godine. Vremenom, počeo sam da istražujem građu za roman ciklične strukture. Odlučio sam da ne pišem isključivo o dr Kraljeviću nego i o starom Trebinju – od prvog dolaska voza u Trebinje do zbivanja na našim prostorima na početku Drugog svjetskog rata. Tako su se u literarnoj građi našli i dr Rudolf Levi, Spasoje Spaić sa Zubaca koji je u to vrijeme zajedno sa Novicom Kraljevićem otišao u Pariz da doktorira – pri čemu su bili različite političke provinijencije, kao i čuveni profesor francuskog jezika u trebinjskoj gimnaziji Petar Bubreško, koji je pisao doktorat „Dučić i Francuzi“. Potom u priču ulazi i Spasojeva djevojka Mina Brande, Jevrejka iz Litvanije – našao sam i njenu knjigu „Libera via,via“, kao i njene intervjue. Priča se „odmakla“ od dr Kraljevića i lijepih pariških trenutaka, zahvativši i početak Drugog svjetskog rata i kataklizmu koja se ovdje dešavala. Ono što me je takođe impresioniralo jeste da su se tih ratnih godina i seljak i građanin u Trebinju suočavali sa četiri vojske i u određenim momentima bili ste primorani da se izjasnite na čijoj je strani. Ako se ne opredijelite kako treba – može i glava da ode. Padom Kraljevine Jugoslavije naši krajevi potpadaju pod fašističku vlast Italijana, a formiranjem marionetske Nezavisne države Hrvatske dolaze i ustaše. U srpskom korpusu formiraju se dvije protivne struje – partizani i četnici, voljni da brane narod od ustaških pogroma koji su počeli da se dešavaju u samom gradu i okolini. Tako je stvoren svojevrsni politički i ideološki galamatijas u kojem su Hercegovci morali nekako da se snalaze. Ja nisam istoričar, i do prije dvije godine nisam mislio da ću išta o ovome pisati, međutim, istražujući sam shvatio – da nije baš bilo sve onako kako su nas učili. Nije moja ambicija bila da pravim bilo kakvu reviziju istorije ili da se bilo kome svetim zbog bilo kakvih predrausuda. Jednostavno, osjetio sam potrebu da, na svoj način, na osnovu brojnih izvora ali i razgovora sa ljudima, ispričam da su se mnoge stvari desile drugačije od onog što je predstavljeno zvaničnom politikom, a što smo učili u školi i slavili na školskim priredbama. U eri definisanih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, mislim da bi zasigurno neki ljudi i iz našeg grada, koji su nosili najveće titule i priznanja bivšeg sistema, potpali pod tu kategoriju kao njihovi vinovnici.

Riječ je o obimnom romanu od 260 stranica. Koliko vam je bilo potrebno vremena da ga napišete, prikupite literarnu građu? Koje ste izvore koristili?

– Bilo šta u životu kad počnem da radim, svu svoju energiju i kapacitet usmjerim ka tome i onda sve ide brzo. Svaki moj damar radi za to. Razmišljam o tome i kada se budim i kada zaspivam i ne bih mogao dugo da izdržim tu vrstu koncentracije. Oko dva mjeseca sam se spremao, prikupljao građu i pisao sam dva i po mjeseca. Što se tiče literature, najviše mi je pomogla knjiga od sad već pokojnog istoričara Sava Skoka, koji je napisao nezamjenljivo djelo „Krvavo kolo hercegovačko“. To je knjiga bez koje ne bi smjela biti nijedna hercegovačka porodica, ne samo pravoslavna. Tu sam dobio predstavu o kompleksnosti tog sukoba, razarajućoj sili koja je naišla, razdvajala braću, čitao potresna svjedočenja ljudi koji su bili na jamama, itd. Kasnije sam dodatno istraživao o životu dr Novice Kraljevića, bio sam u prepisci sa direktorom Istorijskog muzeja u Subotici, kontaktirao sam direktoricu Gimnazije u Mostaru, kao i ljude sa Filozofskog fakulteta u Beogradu. Od rodbine sam uspio da dobijem Novičin indeks iz Beča, koji mi je čitavo vrijeme pisanja romana stajao na stolu. Uspio sam da nađem brojna njegova svjedočanstva, pohvale, zapise, čitao sam dosta ustaških dokumenata, koji se mogu naći i na interenetu, isječke iz novina iz tog vremena, izučavao sam odlazak naših ljudi u Ameriku i koristio sam brojne etno-elemente.

S obzirom na širok vremenski raspon i mnoštvo stvarnih ličnosti koje su se našle u romanu, od Novice Kraljeviće, preko Spasoja Spaića, Mine, dr Levija, do Jovana Dučića, Petra Bubreška, pridvoračkih stradalnika i njihovih krvnika do Dragice Pravice, Save Kovačevića, ali i pape Pia DŽII – u kojoj mjeri je roman zasnovan na stvarnim činjenicama a koliko je proizvod vaše stvaralačke mašte?

– Žanr koji njegujem je istorijski roman – osnovne postavke moraju da budu istinite. Pogotovo ako uzmete istinite likove – to povećava odgovornost i ostavlja vrlo malo prostora za imaginaciju. Svi likovi koje sam pomenuo, izuzev nekih perifernih, uvrštenih da upotpuno pojedine scene, su istiniti, povezao sam ih svojom stvaralačkom maštom. Roman se može uzeti kao jedna vrsta slobodnije i šire literature za poznavanje nekih osnovnih stvari koje su se dešavale u Trebinju od 1901. godine do početka Drugog svjetskog rata. Pričinjava mi zadovoljstvo što sam sve to ukomponovao i mislim da, na osnovu podataka iz literature, nisam nikoga oštetio. Pisao sam onako kakvo mišljenje vlada o tim ljudima ili kakav se sud, na osnovu sadašnjih civilizacijskih premisa, može izvesti. Smatram da sam napisao dosta realan roman, a ono što daje posebnu draž piscu jeste da to sve osmisli u jedan romaneskan kontekst i da dijalozima, povezivanjem tih likova, ili nekom svojom imaginacijom, uvjeri čitaoca da je taj svemogući narator, iza kojeg se krije pisac, to sve doživio i vidio.

– Novica Kraljević je doktorirao u Parizu i već je tada imao znatan intelektualni rad u Beogradu i Subotici. Nakon toga vraća se u Hercegovinu, u ratom zahvaćenu državu u kojoj ustaše bacaju ljude u jame u Popovom Polju, Prebilovcima i brojnim drugim mjestima. On smišlja šta da učini – kako da pomogne svojim sugrađanima. Odlučio je da založi svoj autoritet mladog intelektualca sa impresivnom biografijom i da se pojavi pred još većim autoritetima, kao što su papa Pio DŽII i Benito Musolini, da im napiše šta se ovdje dešava i da ih zamoli da Italija reokupira Hercegovinu. Na terenu je bila takva situacija da se okupacija Italijana jedva može i nazvati okupacijom – u odnosu na ono što su radile ustaše. Tako se odmah zamjerio ustašama, kasnije komunistima, ali i nekim ljudima iz četničkog pokreta, promonarhistički opredijeljenim – jer je tim potezom izbio u prvi plan, izazvavši u njima dobro poznatu srpsku zavist. Zato sam smatrao da bi naslov „Pismo papi“ mogao biti intrigantan upravo po tom momentu. Interesantno je da sam uspio da dođem do nekih originalnih segmenata pisma i uvrstio sam ih u roman. Pismo papi i lično angažovanje dr Novice Kraljevića je vjerovatno uticalo da Italija zaista reokupira Hercegovinu (pri tom je uzela i dosta teritorije od Hrvatske) i na neki način to njegovo djelovanje je spasilo mnoge živote, već predodređene da će završiti u nekoj jami ili drugom stratištu.

No, u to vrijeme ideološkog ludila mnogi nisu bili svjesni šta je dr Kraljević učinio za narod Trebinja?

– Nažalost, to je tačno. Išao je od sela do sela i citirao svoje pismo, objašnjavajući Trebinjcima zašto je u tom teškom ratnom kovitlacu potrebno tolerisati Italijane, po onoj – da se od dva zla bira manje, da je to bolje za narod, jer je jednostavno tražio spasenje – da ostane živo makar jedno uvo srpsko. S druge strane, komunisti su išli za njim i to njegovo pismo tumačili potpuno suprotno, označavajući ga kao izdajnika. Tragična je ta kolizija na koju je pristao. Kao intelektualac filozof par ekselans, sigurno je shvatao da će loše završiti, ali je sve činio da bi pomogao ljudima, spasio vlastiti narod.

Da li su i neki drugi dijelovi romana u epistolarnoj formi zaista vjerodostojni – poput proglasa NDH o zabrani ćirilice, do onih sitnih detalja u opisu pokućstva Luke Ćelovića Trebinjca, preostalog nakon njegove smrti?

– Iz ugla pisca nije baš zahvalno da se svi stvaralački postupci otkrivaju. Konkretno, i proglas je vjerodostojan, a pokućstvo koje je ostalo iza najbogatijeg Srbina u to vrijeme na Balkanu preuzeto je iz takođe izvornog zapisnika do kojeg sam došao. Ima u romanu još mjesta koja konkretnošću i detaljem čitaoca zavode da pomisli koko ispripovijedano ne može biti istina, a upravo jeste – uz, svakako, moju stvaralačku doradu.

Očigledno vješto povezujete činjeničnost i vlastitu fikciju?

– Nadam se da je tako. Mislim da nisam nikoga oštetio svojom fikcijom ili, ne daj Bože, zaveo čitaoca.

U romanu progovarate o bolnim temama: vjerskim, nacionalnim i ideološkim podjelama na „naše“ i „njihove“, oslobodioce i okupatore, Srbe i one koji to nisu, partizane i četnike, bogate i siromašne. I onim delikatnim, pomalo kontraverznim momentima: zločinima nad Srbima od ruke njihovih komšija, bratoubilačkim „čistkama“ između partizana i četnika, časnom držanju italijanskih okupatora prema pridvoračkim žrtvama, kojima su omogućili dostojanstvenu sahranu uz vojne počasti… Koliko vam je bilo teško, pišući o jednom zaista bolnom i kompleksnom istorijskom iskustvu – ostati „pošten“ i neutralan pripovjedač?

– Svakako da je to bilo najteže i najveći izazov. Kada čovjek želi nešto pošteno da napiše i nema nikakvu zadnju namjeru, kao što ja nisam imao, onda je autocenzura ili savjest izuzetno važna. Neprekidno imate jednu neprijatnu primisao da nekog ne povrijedite, razmišljate – da li da nešto stavite na papir ili prećutite, nešto vam se čini važno, a opet ne biste željeli da nekog kompromitujete. Sigurno sam tu imao problema. I pored svega, stojim iza svake rečenice koju sam napisao.

Da li ste se plašili osude dijela javnosti, potomaka stvarnih ličnosti koje su prikazane u negativnom svjetlu?

– Znao sam da će nešto od toga biti – ulazim u klinč, pišem nešto što može da se ne dopadne porodicama nekih ortodoksnih komunista, možda i porodicama nekih četnika. S druge strane, otvorio sam, s literarnog aspekta, vrlo delikatnu temu o pridvoračkoj jami. Možda i ima osuda, ne znam, ono što sam do sada doživio potpuno je suprotno. Čak mi se jedan uvaženi intelektualac, Musliman iz Trebinja javio i kaže da mu se roman veoma dopao. Dodao bih da sam imao i sreće prilikom pisanja ovako kompleksnog romana, nekoliko stvari mi je išlo na ruku. Recimo, najprije nisam mislio da pišem o pridvoračkoj jami, nije bila u kontekstu, a onda se desila godišnjica stradanja pridvoračkih žrtava, pročitao sam intervju o tome i saznao sam da je Novica Kraljević organizovao ekshumaciju, da se ti posmrtni ostaci dostojno sahrane – i tako su se stvari „posložile“.

Čini se da je ovo još jedan „pošten“ roman, kako je čitalačka publika kvalifikovala i vaš prvjenac?

– Ako tako ljudi misle, sretan sam i zadovoljan. Moguće je da neki imaju i drugo viđenje, njima mogu da kažem, ne kao opravdanje – da književno istinit događaj nije samo onaj koji se desio, već i onaj koji je mogao da se desi. Mada je u mom romanu procentualno zaista malo takvih događaja.

U romanu donosite i neke ljepše, pitomije, mirnije dijelove. Scene u kojima toplo bojite hercegovačkog seljaka – koji mukotrpno radi da bi prehranio porodicu, koji djecu šalje u nepoznato, u Ameriku i koji ima bistre potomke koji su znanjem i talentom pronosili ime Trebinja. U romanu mjesta ima i za ljubav Spasoja i Mine, tragičnu ljubavnu priču Mirsa i Zorke iz Mostara, uz erotske elemente u scenama u kojima opisujete mladog Novicu Kraljevića, koji tek spoznaje žene, odnosno strastvenu igru zavođenja iskusne plesačice Finke. Da li u narednom periodu možemo očekivati da ćete više pisati o tim intimističkim temama?

– Dobro zapažanje, bilo je tih momenata, počev od tih ljubavnih pa do erotskih. Ako pišete neki roman i pratite neki lik ili više likova, pogotovo ako se u njihovom životu dešavaju teške stvari, ne može se bez ljubavi, uvijek je to postojalo i to je ono što ljude tjera naprijed. To nije napisano sa namjerom da se nešto ciljano postigne, već kao nešto što prirodno izvire iz svakog čovjeka, a i djelo poprima kompleksniji sadržaj.

Da li nakon pete knjige za dvije godine razmišljate o prvoj promociji vaših djela i je li novi prozni izazov pred vama?

– Nisam nikada pravio promocije niti smatram to adekvatnom radnjom za popularizaciju ili informisanje javnosti o objavljivanju nekog djela. Ja nisam vas molio, pitao ili zahtjevao da upriličimo ovaj intervju, već ste me vi pozvali, a pretpostavljam čak i da bude neka promocija – to bi trebalo neko da organizuje. Promocija je dovoljna i ovako – kad se priča o knjizi među ljudima ili sa stručnog aspekta, kao što smo mi danas pričali. Nikakve promocije neću praviti. Nadam se da ću pisati jer to je iskustvo i zadovoljstvo koje je neponovljivo. Sada „u magli“ trenutno imam nešto što bi moglo da se piše, ali dok nešto ne „zazvoni“ nema od toga ništa. Iskreno, možda bude, možda ne…
Razgovarala: Vlatka Musić