Kontroverze velikog zadužbinara: Luka Ćelović u književnom viđenju Dragana Kovača

„Ljudi kakav je bio Luka Ćelović veličine su na koje treba da se ugledamo, umjesto na one koji su danas nekakva novokomponovana elita, a koji nam sa svojim materijalnim, vulgarnim načinom prezentacije onoga do čega su došli na vrlo sumnjiv način – bodu oči i bivaju, na žalost, junaci nečijih malih glava i nečijih maštanja. Jer danas imate te ljude koje zovu tajkunima, kojima najmanje pada na pamet bilo kakva vrsta humane akcije, čak ni minorna pomoć umjetnosti ili školstvu, a da ne govorimo o zavještanju cijele imovine...“, kaže Dragan Kovač u intervjuu za Radio Trebinje povodom njegovog posljedeg romana „Pogaženi testament“, u kojem literarno oživljava ličnost, djelo i vrijeme bogatog veletrgovca i velikog prosvjetnog dobrotvora Luke Ćelovića Trebinjca.

Šta je bilo presudno da počnete pisati roman o Luki Ćeloviću?

– Možda se ja tu baš mnogo i ne pitam. Uvijek su me privlačile sudbine ljudi koji su bili i žrtve nekih burnih i prelomnih istorijskih događaja, što se moglo vidjeti iz mojih prethodnih pisanja. Nekako mi je odjednom došao u razmišljanje lik toga čovjeka, vrlo kontroverznog našeg zemljaka, porijeklom iz Pridvoraca. Pogotovo što je njegovu ličnost, a sve zbog meteorskog uspjeha njegovih poslovnih poduhvata, pratila i jedna fama, u kojoj mnogo šta nije bilo ni istinito: i tu je dodavano, kao što se i danas poznate medijske ličnosti eksploatišu i često se neke njihove osobine preuveličavaju. Znao sam i ja nešto od tih priča dok nisam počeo da istražujem. A onda sam se suočio i sa nizom momenata vezanih za istorijski kontekst – jer je vrijeme u kome je odrastao, prije nego što je otišao u Beograd, bilo vrlo rovito: to je vrijeme ustanaka Luke Vukalovića, to je vrijeme Nevesinjske puške, Mića Ljubibratića. Sve sam to morao da ukomponujem, jer nisam imao kud. Morao sam da proširim radnju na neke kontekste, na koje sam mislio da neću, i onda su pored Luke u prvi plan izašli i neki drugi junaci. Pošto volim da svoje junake biram iz nekakvih realnih okvira i da ih stavljam u istorijski kontekst u kome su bili i da taj istorijski kontekst pokušam prikazati što vjernije – smatram velikim izazovom što sam naš grad pokušao da prikažem od prije 100 ili 150 godina, počev od same arhitekture, nošnje, dijalekta…

Kažete, dosta je toga bilo potrebno uklopiti u tu porodičnu i istorijsku sagu. Šta ste sve koristili od dokumentarne građe i da li je bilo nekih novih saznanja o Lukinom i životu njegove porodice? Malo toga se znalo o privatnom životu Luke Ćelovića, osim onoga šta je zavještao srpskom narodu i svakakoBeogradskom univerzitetu.

– Jako se malo zna o životu Luke Ćelovića prije dolaska u Beograd a to malo je dostupno. Znači, nikakvim više istraživanjima ne možete nešto novo otkriti. Postoji samo nekoliko fotografija iz njegovog života. Postoji taj jedan monografski prikaz koji je vrlo oskudan. Najviše mi je pomogla istorija Trebinja koju je napisao Duško Korać. Naš zemljak i moj kolega Vukašinović takođe je napisao jednu knjigu o znamenitim Trebinjcima, gdje se može naći i dio posvećen Luki Ćeloviću. A onda dolaze i pojedini članci u novinama, arhivi, nešto i preko interneta – i na osnovu svega toga formirana je osnova fabule. Međutim, sva ta građa i materijal koji je o njemu ostao može stati na nekoliko strana. Ali postoji to vrijeme, istorijski kontekst, koje sam ja shvatio kao izazov – da pokušam da dopišem i nadogradim u formi romansirane biografije i da raznim literarnim postupcima pokušam čitaoce na neki način zavesti i ubijediti ih u autentičnost ispripovijedanog. Mada je nekada romansirana biografija istinitija od same biografije. Dok ne napiše neko drugačiju, možda iz nekog drugog ugla, biografija Luke Ćelovića će biti otprilike ovakva kakvu sam je ja zamislio – jer je moguće da je takva… Moram da napomenem da mi je u tom smislu jako pomogla knjiga Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga. On je nepunu godinu dana bio konzul Rusije u Sarajevu, ali kada je došao u Dubrovnik krenuo je konjem prema Trebinju do Sarajeva – da bi kasnije opisao sve što je usput vidio u knjigu putovanja po Bosni i istočnoj Srbiji. Tako je, ne znajući, napravio nevjerovatnu uslugu srpskom narodu opisavši ovdašnji ambijent, tadašnje nošnje, navike, odnos crkve prema stanovništvu i obratno. Pošto pamtim Begovu kuću, bilo mi je recimo impresivno što je on upravo tu noćio, kao u pravoj Begovoj kući, i što je opisao onavkom istom kakvu je mi kasnije pamtimo kad je bila ugostiteljski objekat. Pritom, pojavu Luke Ćelovića prati niz zaista pikantnih detalja, što je piscu dalo velike mogućnosti za jednu grandioznu biografiju.

Mnoge od tih pikanterija iz njegovog života, rekoste – samo su mitovi?

– On je bio skroman čovjek, nije se fotografisao, nije se ženio, ali je bilo tu i raznih priča koje nisu bili istinite, poput one da je iza njega ostalo par kreveta, slamarica, sanduk. U njegovom stanu u ulici Kraljevića Marka ostala je biblioteka sa 3.000 naslova. Ako je čovjek imao biblioteku sa 3.000 knjiga, sigurno je glupo govoriti o skromnom krevetu i slamarici. Nisu istinite ni priče, od kojih je nekada štampa pokušavala napraviti revolucionarni naslov – da je Luka došao u Beograd sa samo 2 dinara u džepu. Njegov otac je bio bogat trgovac, jedan od pet trgovaca u Trebinju koji su se bavili trgovinom na veliko. A to kako je Luka došao do bogatstva – zaista je bila svojevrsna genijalnost: dijete došlo iz Hercegovine, sa vizijom nekakve banke ili zavoda sa nekim kamatama, da bi sve to meteorskom brzinom eksplodiralo. Razmišljao sam kako, čak sam razgovarao i sa bankarima – to je moralo da eksplodira nešto kao piramidalna štednja, pri čemu niko nije ugrožen. I on je sav svoj novac ulagao, dajući primjer ostalima – ako ja ulažem stabilno je. A vjerovatno mu se i taj momenat potrefio da su državne banke propadale, što mu je obezbijedilo nevjerovatan uspon. Još jedan momenat me je istinski uzbudio i zadivio – on je sredstva te Beogradske zadruge, čiji je on bio najveći akcionar, pa samim tim se najviše i pitao, sa državnim trezorom Srbije pratio do Soluna, a onda od Soluna do Marseja i 1919.godine vratio sve u dinar, pri čemu je te pare koristio da pomogne izbjeglicama u Francuskoj. Zanimljiv je i paradoks da je čovjek koji je završio samo četiri razreda osnovne škole – sve što je stekao ostavio Beogradskom univerzitetu…

Slikajući široko istorijski kontekst u romanu ste literarno združili Luku Ćelovića i protu Stevana Pravicu. Akteri su i druge poznate ličnosti toga vremena – poput vojvode Luke Vukalovića, Mića Ljubibratića, holandske revolucionarke i humaniste Žane Merkus, do austrijskog vicekonzula u Trebinju Vuka Vrčevića. Da li su ovi susreti utemeljeni na istorijskim činjenicama ili su samo vaše literarno viđenje? Koliko su vam svi oni bili neophodni za podrobnije oslikavanje lika Luke Ćelovića?

– Bilo mi dovoljno to što su Ćelović i prota Pravica isto godište, što su se vjerovatno nekad vidjeli u gradu kao dječaci a kasnije su sigurno čuli jedan za drugog. Ono što je moguće – u književnosti je isto kao i da je bilo. Međutim, koliko god da nam svi ti pomenuti likovi danas izgledaju udaljeni jedni od drugih – ipak su oni imali nekakve makar i indirektne veze. Ta kuća u Kršu,nazvana Konzularka, bila je vlasništvo Lukinog oca Manojla. Zar to nije dovoljno da poveže jednog Luku Ćelovića i konzula Vuka Vrčevića, koji je u to vrijeme službovao u toj kući. U konzulatu je sigurno nekad bila i neka fešta i zar nije moguće da je Luka Ćelović služio na toj fešti, nosio rakiju ili neki pršut i posluživao konzula.

U romanu ima dosta situacija u kojima vješto navodite čitaoca da razmišljao autentičnosti ispripovijedanog. Između ostalog, citirate i Lukino osnovno pismo o osnivanju zadužbine kojom sav imetak – osim nekih skromnih davanja školama u Trebinju, odnosno Dužima, i rodbini – ostavlja Beogradskom univerzitetu.

– To osnovno pismo je potpuno citirano. Znači stavio sam faksimil pisma u kome on imovinu ostavlja Beogradskom univerzitetu. Ostavlja zgradu u kojoj ima 56 stanova i 34 poslovna prostora, tada zvana magaze. Tu je bila i kuća u Javorskoj ulici na drugom kraju grada. U toj zadužbini, dok je još bio živ, bilo je i milion dinara u kešu, a koliko je to bilo kasnije kada je umro – nevjerovatna suma. Od rente od tih njegovih poslovnih prostora i stanova Beogradski univerzitet je imao 600 hiljada dinara mjesečno, a plata redovnog profesora bila je 5.000. To je nevjerovatna humana akcija čovjeka koji nije završio nego samo četiri razreda osnovne škole. Znači, odmah su počela naučna istraživanja, stručna putovanja u inostranstvo, pečatanje knjiga od novca koji je pristizao u zadužbinu Luke Ćelovića Trebinjca. Sad je jasno zašto se roman zove „Pogaženi testament“: to njegovo osnovno pismo, to njegovo zavještanje o zadužbini je dolaskom nove vlasti pogaženo. Sve je nacionalizovano i razmijenjeno sa jednom građevinskom firmom stanovima za profesore. Sad ti stanovi više ne pripadaju profesorima nego njihovim unucima, ako ih nisu prodali, a od zadužbine – nema više ništa.

Recenzent romana književnik i kritičar Petar Arbutina ističe da su „anemični, inferiorni i neubjedljivi junaci naše stvarnosti potisnuli gorostase koji su se svojom marljivošću i razboritošću, tim zaboravljenim i potcjenjenim vrlinama, sami izborili za svoje mjesto i vrijednosti potvrđujući ih u svom nacionalnom nasleđu i predajući ih svom potomstvu kao obavezu i kao ideal“. Je li vaš roman svojevrsna opomena svima nedostojnim svojih plemenitih predaka kakav je bio i veliki dobrotvor Luka Ćelović?

– Upravo tako, vrlo sam ponosan na tu rečenicu koju je napisao gospodin Arbutina poslije čitanja moga romana jer mi je upravo to i bio cilj. Sjajno je rekao, anemični junaci, koji su od danas do sutra. Čovjek kaže da nam je potrebna humana namjera, jedan potpuno drugi profil bogatog čovjeka od onoga koji je danas na sceni. Ljudi kakav je bio Luka Ćelović veličine su na koje treba da se ugledamo, umjesto na one koji su danas nekakva novokomponovana elita, a koji nam sa svojim materijalnim, vulgarnim načinom prezentacije onoga do čega su došli na vrlo sumnjiv način – bodu oči i bivaju, na žalost, junaci nečijih malih glava i nečijih maštanja. Jer danas imate te ljude koje zovu tajkunima, kojima najmanje pada na pamet bilo kakva vrsta humane akcije, čak ni minorna pomoć umjetnosti ili školstvu, a da ne govorimo o zavještanju cijele imovine. Zamislite vi da je Luka Ćelović, kad je ovdje izbio ustanak, došao iz Beograda, borio se ovdje i bio ranjen i vratio se u Beograd, a da nije ni vidio roditelje u Pridvorcima, niti im je šta poručio. Koliko je još bilo takvih ljudi u hercegovačkom ustanku – koji su stizali iz Amerike, čak sa sobom dovodili Španca, Italijana, borili se ovdje, pa ako bi preživjeli onda bi tek išli na selo da bi vidjeli rodbinu…

Roman počinjete citatom Ive Andrića da „svi mi umiremo samo jednom a veliki ljudi dva puta – jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina“. Nažalost, od tog silnog imetka, svih tih zdanja, zgrada, stanova Luke Ćelovića u procesu nacionalizacije malo je toga preteklo, sve je to nekako otišlo gdje ne treba a samo jedan mali dio ostao je u službi studentima i Beogradskom univerzitetu. Čak ni njegov park pored željezničke stanice ne nosi njegovo ime, već pogrdno bivajući rasadnik ulične prostitucije. Šta nam to iz nekog vašeg ugla govori o odnosu današnjeg Beograda i Srbije prema čovjeku koji ih je toliko zadužio?

– Kada je Ivo Andrić napisao svoju sentensu, imam osjećaj da je bukvalno mislio na Luku Ćelovića. Šta drugo nam ostaje da pomislimo kad se na jedno veliko djelo odgovori zaboravom ili pak uspomenom sa takvom jednom vulgarnom konotacijom. Valjda je to usud nekih naroda, zbog čega i ne čudi da se, kako gospodin Arbutina kaže – tim narodima sada bave neki drugi. Da su Luka Ćelović i takve veličine zauzimali svoje zasluženo mjesto, vjerovatno bi i ta hijerarhija vrijednosti bila drugačije posložena. Ovako su na vrhu ljudi od danas do sutra: danas pune stupce štampe, elektronskih medija, da bi se sutra saznalo kako su ti isti odgovorni za neku pronevjeru, a onda opet dolaze neki novi, dok naši gorostasi ostaju zapostavljeni. Njima nije ni lako pomenuti takvu jednu veličinu i humanost jer onda automatski negirate sebe i ono šta radite.

U romanu govorite, ne znam da li je to vjerodostojno, da su nekih tridesetih godina 20. vijeka ljekari bili mjesec dana u Lukinom rodnom Trebinju i da su pregledali 10.000 ljudi – odajući na taj način počast nekome ko ih je toliko zadužio.

– Da, to je autentičan podatak, koji sam našao u jednom članku iz „Politike“. Znači, rektor Beogradskog univerziteta, želeći a neznajući kako da se zahvali tome čovjeku – a tamo je naveden spisak stručnih putovanja po svijetu koje je našim ljekarima obezbijedila fondacija Luke Ćelovića – poslao je jednu ekipu ljekara, stomatologa, laboranata, hirurga u Hercegovinu, 10.000 ljudi su oni pregledali ovdje u Trebinju i u trebinjskom kraju želeći na taj način odati počast čovjeku koji je toliko zadužio Beogradski univerzitet.

Šta je sa Trebinjem? U romanu kazujete, ne znam da li to istina ili vaše literarno viđenje, da mu na sahrani niko nije bio iz porodice. Kakav jeuopšte njegov odnos bio prema zavičaju, koliko je on zaista Trebinje pomagao?

– Mislim da je čovjek imao u glavi ideju kao što recimo i Novak Đoković danas radi: da ne daje novac na svakom ćošku, već da osnuje fondaciju kako bi na jedan artikulisan način pomogao svome narodu. Možete zamisliti kakva je presija bila na čovjeka koji uvijek ima da da, a s druge strane – on je vidio da to ne znači ništa. Recimo, kad mu pomoć traži mladić kojeg je prethodno sreo u kafani kako kocka, vidi da je neki probisvjet, on mu je dao novac – ali da ode na željezničku stanicu i kupi kartu, da se vrati u Hercegovinu i sa roditeljima kopa zemlju, jer za posla u Beogradu on takav nije… Znači, Luka je imao viziju da ostavi nešto veliko iza sebe i nije se puno obazirao na te nekakva sitne pomoći na osnovu kojih bi od danas do sutra bio popularan. Nije on pomogao Trebinju u direktnom smislu nešto puno. Recimo, kupio je zvona za našu sabornu crkvu. Mada kažu da je i tada pravio problem ko će dotjerati ta zvona, ne zato što nije imao novac ,već iz principa – da bi i onaj ko prima trebalo malo da učestvuje u onome što dobije. Znači, bio je okrenut jednom velikom cilju a smatrao je, po mome dubokom mišljenju, da time pomaže i Trebinju. Jer ako uložite novac u tada jedini naš univerzitet, to je čuvena Velika škola u Beogradu, vi ste uložili u svako srpsko dijete koje želi dalje da se školuje. A on je smatrao, iako nije bio školovan, da nema napretka, kao što i nema, bez razvoja nauke i umjetnosti. Znači, jedna nevjerovatna biografija, koju opet začinjavaju te pikanterije – da nekad i nije bio baš štedar, neću reći da je bio škrt, ali je pomagao umjetnost, volio je pjevačka društva, čašćavao ih je. „Obilići“ i sada njega spominju kao svog velikog zadužbinara…

Danas od imovine nekadašnjih Ćelovića u Trebinju imamo Ćelovića kuću, u kojoj je jednim dijelom smještena naša Narodna biblioteka. Konzularka u Kršu još stoji uspravno, ali bez table i ikakve vidne oznake da bi se znalo da je tu bila kuća koju je sagradio njegov otac Manojlo. Njihova rodna kuća u Pridvorcima danas je samo ruina.

– U tome se ogleda tragika čitave porodice, njen uspon i pad. Sudbina im je dala, pogotovo Luki da dosegne visine kada je u pitanju materijalno, međutim – drugo mu se nije dalo, nije se ženio, braća su mu rano poumirala i od svega stečenog ostale su te građevine koje podsjećaju na jednog velikog čovjeka i na njegovu zadužbinu. On bi sigurno bio presretan kad bi znao da je biblioteka smještena o zdanju koje je on napravio za tu svoju rodbinu. Sa kućom u Pridvorcima desilo se ono što se inače dešava sa svim kućama gdje ljudi ne stanuju. Kasnije su govorili da se iznutra čuje neki zvuk. Ili zvuk klavira da se čuje. Vjerovatno je to bilo zbog grižnje savjesti ili nelagode. Ili što su ljudi htjeli na taj način da produže priču o Ćelovićima, kad se već nije moglo produžiti koljeno…

Je li i dalje ostaje da ste do 14 časova ljekar, a posle 14 časova posvećeni pisanju?

– Upravo tako. Vjerovatno će nešto naići, ja drugačije ne znam.  Ako budem opet pisao, biće to istorijska saga, kontroverzni život nekog Hercegovca, smješten u neki istorijski kontekst. Bio bih sretan ako bi mogao još da potegnem prema nazad, da odem još dalje u prošlost – imam neke planove, razmišljam  u tom pravcu, mada ne smijem još ništa da otkrivam…