Kočićev sapatnik na „brodu ludaka“: Trebinjac zaigrao u novom filmu Gorana Markovića

„Moje najdublje emocije sa snimanja vezane su za sudbine tih ljudi i samog Petra Kočića, koji je, premda takav velikan, završio tako kako jeste. Najpotresnije bile su mi scene u kuhinji, gdje sjede ljudi koji su oboljeli i sam Petar, ekonom, doktori… svi su zajedno, svima je ista nesreća, a kada uđu Austrijanci – oni svi ustanu da se bore za svoju bolnicu. Tada sam shvatio da nesreća ujedinjuje ljude. To me najviše ponijelo i oduševilo“, kaže nam Jovan, koji je za Radio Trebinje podijelio svoja prva filmska iskustva.

Najnoviji film reditelja Gorana Markovića „Slepi putnik na brodu ludaka“ ostvarenje je koje nam na velikom platnu oživljava posljednje dane života pisca i pripovjedača Petra Kočića, u okupiranom Beogradu za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Tragična Kočićeva sudbina, ali i njegovih sapatnika u duševnoj bolnici na Guberevcu, nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Film je, u dva dijela, premijerno prikazan uoči Nove godine na Radio-televiziji Srbije, a osim dobro nam poznatih glumaca, imali smo priliku da vidimo i neka nova lica. Među njima i našeg Trebinjca, studenta druge godine Fakulteta dramskih umetnosti Beograd, Jovana Jovanovića, koji je igrao svoju prvu ulogu, lik Jovana.

„Jovan je sedamnaestogodišnjak, čiji je otac na ratištu, a stric, upravnik duševne bolnice na Guberevcu, odlučuje da barem spasi bratovog sina. Zato ga sklanja u bolnicu i smiješta u sobu sa Petrom Kočićem. Oni postaju veliki prijatelji, a ono što sam iz te priče shvatio o prijateljstvu i što je najveće u tom odnosu je da jedan drugog sve vrijeme čuvaju. Međutim, na kraju Jovan sazrijeva i shvata da ne želi da se krije, te odlazi u rat…“,  počinje priču mladi glumac o svom vatrenom krštenju na velikom platnu.

Mada studentima glume nije dozvoljeno da igraju prije završetka druge godine studija, Jovanu se izgleda sreća osmijehnula. Ili su, time što je pronašao sebe i imao hrabrosti da se svim srcem bori za ono što želi, njegov trud ipak nagradile zvijezde.

„Prije FDU-i studirao sam ekonomiju u Podgorici. Nakon nekog vremena konačno sam odlučio da oslušnem sebe, priznam da ekonomija nije ono što sam ja i 2013. godine odem u Beograd. Upoznao sam tada sadašnje prijatelje, glumce Radomira Nikolića i Sofiju Juričan, i zajedno smo ustanovili da nisam spreman za prijemni. Sačekao sam godinu dana, vratio se i nakon dvomjesečne pripreme, prvi put polagao. Ušao sam u uži krug od 23 kandidata, međutim, nisam izabran među prvih deset“, iskreno priča dvadesettrogodišnji Jovan.

Baš kao i lik koji je tumačio u filmu, tako je i naš Jovan, doduše u mnogo srećnijim okolnostima, sazrijevši shvatio da mora još da radi na sebi. Godine 2015. pokušao je ponovo. Na prijemnom ispitu govorio je monolog iz drame Artura Milera „Smrt trgovačkog putnika“, a za komediju je odabrao „Zvezdanu prašinu“ Duška Kovačevića. Zvijezde su ovog puta bile na njegovoj strani.

Godinu dana kasnije dobija priliku da sarađuje sa rediteljem Goranom Markovićem, ali i poznatim umjetnicima našeg glumišta. Ne krije da je prvih dana snimanja bio uplašen i nesiguran.

„Ma koliki da su veliki glumci, što zaista jesu, s druge strane su jednostavni ljudi koji razumiju mlade kolege. Imao sam podršku svih njih. Način na koji su osjetili da je ta uloga moj početak i pružili mi punu podršku učinilo je da se osjetim i više nego dobrodošlim. Najviše sam snimao sa Igorom Đorđevićem (Petar Kočić) i Tihomirom Stanićem (dr Stoimirović), koji su mi bili čvrst oslonac, razumjeli me i bili dobri partneri, svojski su se trudili da i ja napravim nešto od svega toga, iako sam novi“.

Atmosferu na snimanju lakšom mu je omogućio i reditelj Goran Marković.

„Rad sa njim je nevjerovatan! To je čovjek koji sve tako lako objasni, da kad uđeš u scenu i krene akcija u svakom trenutku ti je jasno šta treba da radiš. On je kao dobar trener koji vam nacrta akciju, poslije koje nemate šta da ga pitate. Vrlo prijatno i jednostavno iskustvo“.

Jovan Jovanović jedini je Hercegovac među kolegama sa klase. Kako kaže, istina je što se priča, da se među studentima glume razvijaju jake i neraskidive veze, te da je klasa, kako ih uči profesor i glumac Dragan Petrović Pele, mnogo više od pojedinca. Osjećaju pripadnosti i sigurnosti u novoj sredini, dodaje Jovan, doprinose i asistenti, glumci Petar Benčina i Miloš Biković.

„Dragan Petrović je divan profesor, koji na jedan lijep način gradi našu individualnost, njeguje svakog studenta baš kako treba. On je kao neko ko vas uči da hodate, vodi vas i ne da vam da padnete. Nas sa klase je naučio da budemo porodica i da je to krug povjerenja i prijateljstva, što mnogo znači kada učite i rastete u glumca. Njegova vjera u mene i podrška da igram svoju prvu ulogu, nešto je na čemu sam mu posebno zahvalan“, ističe Jovan, dodajući da ne može riječima opisati radost što je u klasi nekoga, čije je replike iz čuvenog filma „Lepa sela lepo gore“ nebrojeno puta kao dječak izgovarao.

Još jedna važna osoba na Jovanovom putu, vjerovatno i presudna karika, kako kaže, je njegova majka.

„Ona je bila moj najveći oslonac. Njena vjera u mene, to što nije postavljala pitanja nego me jednostavno podržala, osjetivši moju potrebu da se pronađem, iskonsku želju koja nije nikakav hir, presudilo je da idem dalje. Bez njene, ali i podrške ostatka porodice, sigurno ne bih upisao FDU“.

Sklon stalnim preispitivanjima, kako za sebe kaže, Jovan nas uvjerava da je pronašavši svoj put danas ispunjen i srećan. Pred njim su svakako godine rada i truda, čega je duboko svjestan, a naše su želje da ga na filmskom platnu ili u pozorišnim rolama bude što više. Ova prva, koju je „preživio“, ostavila mu je dubok emotivni trag.

„Moje najdublje emocije sa snimanja vezane su za sudbine tih ljudi i samog Petra Kočića, koji je, premda takav velikan, završio tako kako jeste. Najpotresnije bile su mi scene u kuhinji, gdje sjede ljudi koji su oboljeli i sam Petar, ekonom, doktori… svi su zajedno, svima je ista nesreća, a kada uđu Austrijanci – oni svi ustanu da se bore za svoju bolnicu. Tada sam shvatio da nesreća ujedinjuje ljude. To me najviše ponijelo i oduševilo!“

Izvor Radio Trebinje