TREBINJSKA HIMERA Jovana Dučića (FOTO)

 

U Legatu Jovana Dučića, koji je smješten u Narodnoj biblioteci Grada Trebinja, nalazi se privatna i službena prepiska Jovana Dučića, kao i neki lični predmeti – ali i Dučićevi likovni skicemblokovi sa preko 126 crteža, skica, vinjeta i projekata.

Iz tog dijela njegove zaostavštine široj javnosti je najmanje poznat pa ovom prilikom objavljujemo izbor iz tog materijala, kojeg smo naslovili pod zajedničkim imenom Trebinjska himera.

U pripremi za objavljivanje skica, crteža i projekata namijenjenih za urbanizaciju i prostorno uređenje Grada Trebinja, Trebinjsku himeru smo svrstali u tri dijela: prvi dio je skicemblok I sa 50 crteža, zatim skicemblok II sa 54 crteža i katalog pojedinačnih listova sa 22 crteža.

Cilj nam je bio odvojiti najbitnije motive koji se direktno odnose na grad Trebinje. Iz tih motiva vidi se velika nostalgija i želja pjesnikova da se mala varošica Trebinje, s kraja XIX i s početkom XX vijeka, emancipuje i oplemeni hortikuturom, parkovima, trgovima, česmama, ulicama, alejama i drugim arhitektonskim sadržajima iz bogate istorije našeg grada i šireg zavičaja.

Njegove originalne crteže, skice i projekte smo ponudili Matici srpskoj u Novom Sadu da ih elektronski obrade (retuširaju, restauriraju i adaptiraju) kako bi bili pripremljeni za objavljivanje u savremenoj ofset štampi.

Matica srpska je sačinila najkompentetniji tim za pomenutu pripremu kojeg je vodila Emica Milošević, kustos i istoričar Matice srpske. Po njenim riječima ova Trebinjska himera predstavlja „himerična promišljanja Jovana Dučića“.

Posmatrajući u gradovima u kojima je boravio gradske trgove i ulične prospekte, raskošne palate, zgrade javne namjene, gradsku i vrtnu skulpturu, aleje i parkove, Dučić je pokušao da ponudi rješenja za uređenje rodnog grada.

U nastojanju da sačuva autohtone arhitektonske i specifično zavičajne vrijednosti, ne samo pojedinačnih građevina već i urbanih cjelina i ambijentalnih grupa, studiozno je pristupao svojoj zamisli. Prvobitno himerična promišljanja, poslije zabilješki na papiru, postala su moguća i ostvariva.

U duhu vremena u kojem je živio, prihvatio je tzv. arhitekturu istorijskih stilova, koja u širem smislu podrazumijeva kompletan razvoj principa i stilova građenja, galimatijas stilskih karakteristika, tumačen sa jedne strane, kao banalni eklekticizam, a sa druge, kao vještina arhitektonskog komponavanja koja se služi bogatim istorijskim iskustvom. U svjetskim metropolama viđao je objekte na kojima su korišćeni dijelovi arhitektonskih i skulpturnih elemenata, otrgnutih iz ruševina starijih građevina (stubovi, kapiteli, dekorativne ploče i sl.), uklopljene u mlađe objekte.

Za vrijeme službovanja u Rimu, obilazio je antikvarnice, kupovao kamenu plastiku i arhitektonske fragmente sa namjerom da monumentalnije komade uklopi u spomenike Aleje velikana, a manje fragmente pokloni Trebinjskom muzeju, koji je namjeravao da osnuje.

Planirao je da duž Aleje velikana postavi spomenike znamenitim srpskim književnicima i umjetnicima. Kada je takvu zamisao izložio poznanicima, poznati vajar Toma Rosandić je izradio skulpturu Petra II Petrovića Njegoša, a otkrivanje ove skulture (1934) prva je realizacija Dučićevih zamisli o uređenju njegovog Trebinja.

Dva bloka sa skicama i pojedinačni crteži, radne skice i zabilješke na njima, deponovani u Narodnoj biblioteci u Trebinju potvrda su sistematskog rada koji uključuje posmatranje, opažanje i elaborisanje detalja, koji kao krajnji ishod imaju realizaciju arhitektonskog objekta ili spomeničkog kompleksa.

Predradnje sa razrađenim detaljima nižu se na brojnim crtežima, skicama i studijama na kojima su zabilježene varijacije sa detaljima. Kao „alat“ najčešće je koristio olovku, koja ima mogućnost gradiranja svijetlo-tamnih efekata i postizanja iluzije volumena. Skice, koje su u službi ideje, nastale u početnim fazama rada na određenoj zamisli, najvjernije pokazuju autorki potencijal.

Reprodukovanje sadržaja Dučićevih blokova za skiciranje i pojedinačnih listova dokumentarni je prilog realizovanim projektima koji krase Trebinje, ali i podsjećanje na njegove ideje koje nisu doživjele svoju materijalizaciju i ostaju kao zaleđena slika u potrazi za realizacijom.

Iz ove Trebinjske himere očigledno je namjera velikog pjesnika da Trebinje, po njegovim riječima, bude „južna srpska Atina“ ne samo po bogatoj istoriji i kulturi već i po arhitektonskim rješenjima. Poznato je da je pred kraj života dok je bio ambasador po drugi put u Rimu naručio 16.000 sadnica sa namjerom da ih pošalje u Trebinje i da se formira aleja drvoreda od njegove rodne kuće u Podgljivlju do kuće njegovog djeda Petra u Hrupjelima i da se preko Carine nastavi ta aleja do Crkve Svetog Preobraženja u gradu i konačno završi na Crkvini gdje je testamentarno poželio svoje vječno počivalište.

Sadnice je poslao iz Napulja u Bari i bile su ukrcane na brod koji je trebao da ih preveze preko Jadrana na našu obalu. Međutim, pogoršale su se međunarodne prilike i politički odnosi između Musolinijeve Italije i Kralja Jugoslavije te je sadnice posada bacila sa broda u more i tako nisu došle u njegovo Trebinje.

Nisu to njegove jedine neostvarene želje, što se vidi i iz ove Trebinjske himere, no na sreću ipak je jedan broj njegovih poklona i projekata realizovano na dobrobit našeg grada i kraja.

Već se u našoj gradskoj upravi razmišlja da se obilježi opisani Dučićev put, od njegove rodne kuće do Crkvine.

Očekujemo da će se to osmisliti i ostvariti koristeći i njegove ideje iz ove Trebinjske himere.

Za Glas Trebinja: prof. dr Radoslav Milošević/mr Milovan Rosić